Narodni običaji

U bogatoj i dugoj Maruševečkoj povijesti postoji puno starih, narodnih običaja koje su održavali naši preci. Nažalost samo je malo obićaja koji su se održali sve do danas. Ovdje ćemo nabrojiti i opisati neke od najpoznatijih.

Pučki obredi vezani uz fašnik (poklade)

U našim krajevima taj pučki praznik oduvijek je bio jedan od najznačajnijih dana tradicionalnog života. On je bio posljednja prilika za vedro raspoloženje, gozbu i veselje. Korijeni tog obreda sežu duboko u prošlost. To je obred koji predstavlja pobjedu dobra nad zlim, mračnim silama i zimom. On je prisutan gotovo kod svih naroda, no načini njegova održavanja se ponegdje razlikuju.

U ovim krajevima pripreme za fašnik traju tjednima i uvijek su bile skrivene i pune tajanstvenosti. Svako selo je željelo pripremiti veliko iznenađenje i izaći na fašnik s nečim još dotada neviđenim. Fašnik je obred maskiranja. Maškare čitav taj dan obilaze selom unoseći mnogo smijeha i radosti a kod najmlađih i straha.

Tradicionalni lik fašničkih maškara bila je g o m i l a. To je lik životinje čija je glava načinjena u obliku velike konjske glave. Često je bila načinjena tako daje imala pomične čeljusti kojima je glasno kloparala. Oči, uši i jezik imala je izrađene od kroa. Glava gomile bila je pričvršćena na štapu, a tijelo životinje činila su dva mladića prekrivena debelom tamnom dekom ili dugačkom bijelom plahtom. Gomila je imala grivu i rep.

Prednji mladić držao je u ruci glavu s pomičnom čeljusti, a drugi mladić prihvatio se za leđa prvoga i tako činio zadnji dio tijela gomile. S gomilom je u pravilu velika pratnja maškara. Tu je vlasnik gomile, gazda maskiran u lik cigana. On vodi na lancu gomilu i pokušava ju prodati. Prodaja gomile izvodi se na seoskom raskršću ili u dvorištu kuće. Vlasnik je nudi na prodaju, ali za nju traži toliku cijenu da dolazi do redovnog cjenkanja. Gomila, ili kako je još negdje zovu Čila, pleše i poskakuje ritajući se na sve strane plašeći djecu. Vlasnik je pokušava potkovali, no ona mu to ne dopušta. Za nju traže darove riječima:”dajte Čili vina i jaja”. Ovu razuzdanu povorku selom prate brojni znatiželjnici koji svojim duhovitim, a ponekad i bezobraznim prijedlozima dodatno uveseljavaju ovaj skup. Neke od Čila imale su na leđima košaru u koju su sakupljani darovi.

U nekim mjestima bio je običaj da maškare predstavljaju svatovsku povorku. Tu su stalni likovi: “mladenec”, “mladenka”, “dever” i “podsne-halja”. Ponekad su takve svatove pratili i pravi tamburaši. Povorka svatova je na raskršćima stala i plesala, a ljudi su ih darivali vinom, krafnama i jajima. Ono što dobiju, zajednički potroše u obližnjoj krčmi, gdje upriliče posebno veselje za svoju dušu.

Kuće su obilazili i mali maškari, koji su na kućnim pragovima plesali sa štapom u ruci govoreći:”Daj vam Bog tak veliku repu da je ne bi mogli na kola desti.”

Pučki obredi vezani uz Uskrs

Uvod u uskrsne praznike bio je blagoslov grančice drijenka, p u š l e k a ili p u š k i c e na Cvijetnu nedjelju. Blagoslovljene grančice stavljale su se za tram “hiže” i one su čuvale dom od zlih sila. Uoči velikog vjerskog praznika Uskrsa, mladići iz sela pripremali su drva i šiblja potrebno za izradu vuzmenke.

Oko stožera slagalo se crnogorično granje, tako daje znala “vuzmenka” doseći visinu i preko 8 metara. Uz nju ili u njezinom podnožju izgrađena je od drvenih greda h u t i c a, nadstrešnica u kojoj se boravilo preko noći čuvajući vuzmenku daje ne bi netko upalio prije Uskrsnog praskozorja. Čitava mladost sela okupila se oko, vuzmenke, gdje se i pucalo iz karabita. Stariji mještani čistili su kuću, a djeca izrađivala pisanice, obojena i šarama ukrašena kuhana jaja. Za Uskrs se kuhala obavezno sušena šunka i pekli uskrsni kolači. Rano ujutro na sam Uskrs domaćica je odnijela u crkvu hranu na posvećenje. Poslije posvećenja jela hitalo se kućama jer ona koja posvećeno jelo prva donese u selo bit će cijele godine vrijedna, a moguće je da će se i te godine udati.

Ukućani taj dan nisu smjeli jesti tako dugo dok se iz crkve ne donese posvećeno jelo s kojim treba početi obrok. Mlađi se svijet okupljao oko upaljene “vuzmenke” i na ostacima vatre, u posebnim glinenim vrčićima, peklo se na žaru “vuzmenke” c v r t j e. To se uvijek bila najslađa pečena jaja u životu.

Jurjevski pučki obredi

Od svih narodnih obreda koji su bar djelimice sačuvani u našim krajevima, posebno istaknuto mjesto imaju oni koji su vezani uz blagdan Svetog Jurja (23. travnja), tim više što je župna crkva u Maruševcu posvećena tom svecu.

Na Jurjevo selom je u pratnji mladića obilazio Zeleni Jura, kojeg je predstavljao mladić obučen u zeleno granje mlade breze. Često je to bila čitava konstrukcija izrađena od vrbova granja u obliku koša preko kojega je poslagano brezovo “kitje”. U ruci je Zeleni Jura držao “veliku trnavku od šipka”, a u drugoj drveni mač.

Ponekad su Zelenog Juru pratili tamburaši, koji su zajedno s njim ulazili u dvorišta. Tu je on plesao vrteći se u krug, poskakujući poput medvjeda. Pratnja mladića zaokružila je “Juru” i plešući oko njega u krugu pjevala:

Članovi KUD-a “KLARUŠ” i Zeleni Jura

“Kudik Jura hodi, tudik pole rodi.
Glejte ga, glejte, Juru zelenoga.
Daj Juri dinar-dva kaj ne pleše badava.
Najdi Jura gazdaricu,pa je pošli v pivnicu.
Našiu Jura gazdaricu,nosila je to litricu.
Dajte Juri vinca kaj se bole zbinca,
Dajte Juri jajce-dva da ne pleše badava.
Dajte Juri vina da mu nebu zima.
Dajte Juri sira da se ne otira,
Dajte Juri groš da vam dojde još.
Prošel je prošel pisani Vuzem,
Došelje, došel Zeleni Juraj.”

Seoska dvorišta su za taj dan bila okićena zelenilom, a posebno ograde i prilazi u dvorište i kuću. Na “lesu” stavljalo se trnje “kako coprnice ne bi mogle dojiti v hižu”. Uoči Jurjeva ispred ulaza u dvorište naložio se mali krijes. Pepeo od krijesa nije se smio pomesti prije jutra kada bi se odlazilo na misu. I taj pepeo je trebalo čuvati i štititi kuću od nečistih sila koje su te noći obilazile selom. Opis ovog obreda vezan je za selo Bikovec, gdje je i zabilježen.

U drugim selima uz Jurjevo su palili jurjevske kresove. U tom obredu sudjelovale su djevojke koje su u predvečerje Jurjeva oko “kresa” plesale kolo. Na glavi su imale koprive, a poslije plesa bacale su strukove kopriva u vatru. Time će se odagnati bolesti.

Uz zapaljeni krijes djevojke su pjevale ovu pjesmu:

“Sveti Jura kres naloži,

Kak naloži, tak pogori.

Hodi Jura knam k večeri,

Kaj se burno spominjali

Komu burno kćerko dali

Jel k suncu, jel k mesecu

Jel k drobnim zvezdicama.”

Kulturno-umjetničko društvo “KLARUŠ” iz Maruševca danas uspješno nastavlja tradiciju slavljenja Zelenog Juraja.

Fotogalerija