Povijest

Vitomir Belaj, poznati etnolog, proučavao je prošlost ovih krajeva i o otme objavio više znanstvenih studija. On navodi da su prvo imenom poznato stanovništvo ovih krajeva činila panonska plemena, u prvom redu pleme Jasa. Prije 2400 godina prodrla su na ove prostore plemena Kelta, koja su se izmiješala sa starosljedilačkim plemenima Jasa i ilira. Nakon njih, a prije oko 2200 godina, ovi prostori su potpali pod vlast rimljana, čija je dobro organizirana država zapremala veliki dio današnje južne i srednje Europe.

Rimljani su ovdje zatekli brojno seljačko stanovništvo sa relativno naprednom poljoprivredom i uzgojem vinove loze. Rimska uprava donijela je na ove prostore novu strukturu vlasti i latinski jezik kao jezik uprave. Rimljani su počeli s gradnjom dobrih putova, koji su prolazili ovim prostorima i povezivali Europu te kretali prema rimskoj prijestolnici. Čvrsta vojnička rimska uprava u prvim stoljećima ovog vijeka postupno je slabila, a veliko Rimsko Carstvo propadalo je zbog stalnih najezda “barbarskih plemena”. Barbarski narodi su se na ovim prostorima smjenjivali svakih nekoliko desetljeća, sve dok se prije 1300 godina nisu ovdje doselile brojne slavenske skupine.

Starosjedilačke seoske mase postupno su se stopile s novodoseljenim slavenskim življem. Novim stanovnicima prenijeli su ratarsku panonsku kulturu prilagođenu ovim podnebljima. Došlo je do tihe slavenizacije ovih prostora. Posljednji slavenski “val” zapljosnuo je ovaj kraj u 16. stoljeću, kada je brojni hrvatski narod bježeći pred nadirućim Turcima, doselio u ove krajeve. Od 18. stoljeća razni seoski obrtnici, trgovci, pučki umjetnici doseljavaju u ove krajeve iz mađarskog i njemačko-austrijskog prostora prenoseći kulturne i druge inovacije na ova područja.

Prvi spomen Maruševca nalazimo već 1351. godine u dokumentima kojima je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I Nažuvinski dodijelio plemstvo Grgoru od Maruševca (u listini “od Marjaševca”). Plemstvo je Grgor stekao za zasluge u Mletačkom ratu i u borbama pri osvajanju grada Zadra. Istim dokumentom spominje se i mjesto Marjaševac kod Svetog Jurja, što se mora odnositi na župnu crkvu Sjetoga Juraja u Maruševcu. Drugi dokumenti spominju istoimenu crkvu već 1334. godine, pa čak 1269. godine.

Gregor od Maruševca je uz plemićku titulu, od kralja Ludovika dobio zemljište koje je bilo omeđeno velikim imanjem grada Bela i rječicom Plitvicom, a protezalo se duboko u bednjansku dolinu i pitome obronke Ivanšćice. Njegova imanja Marjaševac kod svetog Juraja, Kerestur (Križovljan kod Drave) i Volinec bila su oslobođena “od podaničkog odnošaja i dužnosti spram Varaždina”. Gregor i njegovi sinovi početak su loze obitelji Vragovića od Maruševca. Oko 1400. spominju se kao gospodari Maruševca Otlin i Andrija “koji kao vragovi življaše u strašnoj pravdi i svađi”. Neke povijesne listine ističu da su prvi vlasnici Maruševca bili obitelj Erdoegh. U madžarskom jeziku “erdo” označava šumu, a “ordok” vraga pa je stoga razumljiva transkripcija Erdoegha u Vragovića.
U 15. stoljeću posjedi Vragovića prelaze u ruke obitelji Urlika Celjskog, da bi 1504. godine po kralju Vladislava bili vraćeni ponovno obitelji Vragović, a istom listinom potvrđena su i poimenice njihova imanja Marjaševac, Sveti Juraj, Selnica, Čalinec, Brezje, Križovljan, Selce, Volinec i Virjevo. Povijesni dokumenti navode da je često dolazilo do zemljišnih razmirica između građana Varaždina i plemića Vragovića, a 1435. spominje se spor u kojem su građani Varaždina fizički napali “plemića Erdogha”. Posljednji Vragović bio je Franjo Adam Vragović, carski pukovnik i zapovjednik kostajničke krajine. Grb obitelji sačuvan je na pročelju starog župnog dvora crkve Svetog Juraja u Maruševcu, a isto tako u crkvi se nalazi nadgrobna ploča Baltazara Vragovića koji je 1618. godine dogradio polukulu u gradu Maruševecu. Kao vlasništvo obitelji Vragović spominje se već od 16. stoljeća i dvorac Maruševec i to kao zidani kaštel. Prije toga povijesni izvori dvorac spominju kao utvrđeni “wasserburg”, drvenu utvrdu zaštićenu vodenim kanalom.

U 17 stoljeću grad je dograđivan, a svoj sadašnji izgled dobio je u 19. stoljeću, kada ga je novi vlasnik grof Schilippenbach upravo sjajno restaurirao i dogradio velikim tornjem. Ubrzo potom novi vlasnik dvorca postaje plemić Oskar Pongratz. On je bio veliki ljubitelj slikarstva, pa je obogatio postojeću galeriju slika velikom zbirkom slika sa motivima cvijeća (Blummenstücke) od kojih su neka i danas sačuvana u varaždinskom muzeju. U tijeku II. svjetskog rata dvorac je bio devastiran , gotovo uništen, a iz njega su nestale mnoge dragocjenosti. Poslije rata korišten je kao dječji dom, a od 1969. uzima u najam na 30 godina adventistička vjerska zajednica.

Program i fotogalerija